Ministarka zdravlja Slavica Đukić Dejanović izjavila je danas da će ubuduće svi domovi zdravlja imati zaposlenog psihijatra kako bi se smanjio broj osoba sa mentalnim smetnjama koji su smešteni u psihijatrijskim ustanovama.
“U kadrovskom planu,koji će biti završen do 1. marta, planirano je da svaki dom zdravlja ima psihijatra i tim obučenih ljudi koji će osobama sa mentalnim smetnjama po izlasku iz psihijatrijskih ustanova moći da obezbede sigurnost i praćenje zdravstvenog stanja”, rekla je Đukić Dejanović na skupštinskom odboru za ljudska i manjinska prava i ravnopravnost polova.
Ona je navela da se u psihijatrijskim ustanovama godišnje zbrine oko 6.000 pacijenata.
Ministarka je podsetila da u Srbiji ima 46 stacionarnih psihijatrijskih ustanova, 4 specijalne bolnice i 6.247 kreveta namenjenih pacijentima sa mentalnim smetnjama.
Ona je dodala da u našoj zemlji ima 950 psihijatara koji se brinu o mentalnom zdravlju nacije od čega je 336 zaposleno u Beogradu.
“Deinstitucijalizacijom smo predvideli da se broj prijema u narednoj godini svede sa 6.000 na 5.200”, naglasila je Đukić Dejanović.
Govoreći o trenutnoj dostupnosti lekova ovim pacijentima ona je navela da se iz zdravstvenog budžeta u Srbiji za ove pacijente izdvaja najmanje.
“U Srbiji se za lekove izdvaja 1,8 do 1,9 odsto od zdravstvenog budžeta, u Albaniji je to 5 odsto dok je u Sloveniji 8 odsto”, rekla je Đukić Dejanović.
Ministarka zdravlja je ukazala i na problem da je sve više azilanata smešteno u psihijatrijskim bolnicama.
kaže:Mislim da nema čovjeka u ovoj državi koji s njima nije imao problema. Sustav dusnopkog zdravtvenog osiguranja je tu samo da bi finansirao njihovu menažeriju. Evo moje priče:I vrapci na grani znaju da sam 21.5.2009. slomila kuk. Operirana sam, ugrađena mi je proteza, TEP kako to doktori kažu.U bolnici sam ostala ukupno 20 dana od čega sam 5 dana čekala operaciju.Nisam više ni u što sigurna, više nikomu ne vjerujem, zašto sam čekala toliko. Navodno radi moje krvne grupe (B, Rh negativna). Ali, kako sam tu istu krv dobila kada su se moji prijatelji angažirali. Je li to bio prvi upitnik ili poziv na uzbunu a ja ga nisam primjetila?Iz bolnice sam izašla na dvije štake, bez ikakve rehabilitacije osim što su me naučili hodati na štakama i nekoliko vježbica odraditi.Bolnica ima odjel fizijatrije ali ja ga nisam ni vidjela.Dobila sam otpusno pismo u kojemu se preporuča daljnja rehabilitacija u toplicama.Naravno, sve smo te papire predali (moj muž, naravno da ja nisam mogla ni doći do HZZO).Trebalo je točno 31 dan od mog izlaska iz bolnice, odobrenja HZZO do dobivanja termina za toplice: 3. 1. 2010.Za mene je to bio šok, poziv na nastavak liječenja 8 mjeseci poslije operacije!!!!I što sam mogla, žaliti se! I žalila sam se onako nadobudno kao da sam balavica, kao da nisam svjesna gdje živim.I na kraju dobijem odbijenicu i za onaj već dobiven termin . Šta kažete na to?Nisam znala što ću?Odem kod naše fizijatrice i ona je šokirana i frustrirana odlukama Povjerenstva HZZO (tada, a sada je povjerenice) i jedino što mi je mogla preporučiti je ići na more i plivati što više.I, hvala Bogu na mom dragom bratu koji mi je omogućio 3 puna tjedna mora i mojoj sestri koja mi je tada bila velika pomoć pa sam malo ojačala i stala na svoje noge.Ali, pišem to frustrirana svojim tijekom bolesti.Zašto svi poslije operacije kuka idu direktno iz bolnice u toplice a ja ne?Zašto su mi i drugi put na prijedlog ortopeda odbili toplice s obrazolženjem da sam dobro.Zašto je moj kolega dobio toplice za puknuće tetive (operiran neposredno poslije mene) a ja ne?Nadalje, meni je ostala noga duža, vidno šepam i sa uloškom. Jedan mišić (gluteus maximus) je potpuno atrofirao, noga je na nekim mjestima uža i za 2, 5 cm.Jesam li trebala šutiti?Ili jesam li nekomu trebala dati novaca?Komu?